TAKVA SU VREMENA

Jelena Trpković je odabrala fragmente iz dnevničkih Zapisa o vremenima ratnog vrtloga devedesetih godina koji ju je nosio po celoj Jugoslaviji. Zloslutni tamni oblaci su od 1989 i 1990. najavljivali nesreću koja je započela opsadom Dubrovnika i pogibijom pesnika Milana Milišića 5. oktobra 1991. Jelena prelazi preko ratnih granica do Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Splita. Sa slikarskim darom za meru i ono što je najbitnije, bez patetike i ostrašćenosti, beležila je scene susreta i razgovora sa prijateljima koji su se našli na suprotstavljenim stranama. Jelena, mlada žena sama u ratnom užasu, suočava se sa tragikom ratnog stanja, bez očajanja, snagom koju imaju samo žene.Dostojanstvo i prkos njezini su odgovori na besmisao i brutalnost rata, prezir prema ratnim vođama i huškačima, ali i njihovim dodvoricama i pomagačima. Održava kontakte s prijateljima širom Jugoslavije, putuje razvalinama zemlje, među osnivačima je mirovnih pokreta i protesta, bori se protiv mržnje i zla... Ovo autentično svedočenje uzbudljivo se čita i otkriva nam mnoga nepoznata lica ratnog stanja, i predstavlja neophodnu literaturu za razumevanje TAKVIH VREMENA  IZ POGOVORA ... U ratnom i poratnom Dubrovniku ona je Srpkinja, Beograđanka, teško tolerirano čeljade, s kojim se razgovara preko razgovora o njezinom tada već mrtvom mužu, s kojim zajednica također ne zna što bi, dok je u ratnom i poratnom Beogradu ona osoba s druge strane granice, ako već nije Hrvatica i Dubrovkinja, onda je opet teško tolerirano čeljade, čija je životna istina opterećujuća i iritantna. I za jedne, i za druge bolje bi bilo da nje nema, jer se u njoj zrcale i jedni, i drugi. Već se u tome što ona na ovom svijetu postoji prepoznaje sav jad i bijeda njihovih žalosnih hrvatskih i srpskih preobražaja.Jelena je prema njima naoko hladna. Ona općenito nikome ne priznaje razloge ni opravdanja za preobražaj u zlo. Ili za preobražaj u većinstvo. Uz jedan znakovit i za ovog čitatelja ganutljiv izuzetak: Sarajevo, Bosna. Kako su i ta zemlja i njezin glavni grad upleteni u kompleksan slučaj Milišić, tako ćemo se putujući njezinim dnevnikom zateći i u Bosni i Sarajevu. Tamo Jelena gotovo ničice pada pred stradanjima ljudi, spremna je smanjiti se do zrna prosa, biva sentimentalna, onakva kakva nikad nije u Dubrovniku ili Beogradu. Dok te stranice čita, čitatelj s knedlom u grlu pokušava doviknuti svojoj dijaristici da to nipošto nije nužno. Ustvari da ona to uopće ne bi trebala raditi, da ne bi smjela, nego da bi i prema tim ljudima trebala biti onakva kakva je prema Srbima i Hrvatima. Ustvari, prema Beograđanima i Dubrovčanima. Ali naravno da je to nemoguće, i naravno da je to samo potvrda onog od čega smo u sve i krenuli…