SAMO MAJKA I KĆI

Znaš, mama, ljudi kad odrastu, sve zaborave. I zbilja, ima istine u tome. Ali mame spisateljice uglavnom bježe od zaborava. Žele sačuvati svaku emociju, dah, sjećanje na majčinstvo koje je poput fantastičnog romana prepuno slika s okusom melankolije, spokoja, straha i mudrosti. Imati kćerku znači upasti u bajku, vratiti se djetinjstvu, ponovno oživjeti, ponovno proživjeti, skitati i otkrivati nepoznate predjele u kojima snena duša prebiva, igra se i kojiput pokušava odrasti. Julijanini zapisi vode nas u svijet nezaborava, bilježe i ono što kao mlade mame nismo stigle zapisali u dnevnik, a zbilo se jer iskustva su nam zajednička. Mama i kćerka tako žive u spisateljičinoj vječnosti, koja je zapravo vječnost svih nas.